HRVATSKI KALENDAR, 2011

Marko Dekić

U povodu 75. rođendana Marina Velina,
bivšeg ravnatelja Đačkoga doma u Santovu

„Ispod krošnjatog lišća, zelenila,
Kadgodašnjeg nakrajselskog dvora,
Od litnje omorine rumenijeh lica,
U debelom hladu, razastrtih krila,
Još mlade voćke, plodonosnog ora,
S društvom uspomena – sidimo dvojica.”
(„Ispod krošnjatog lišća, zelenila…”
Dragom prijatelju, suseljaninu Marinu Velinu)

Moj sugovornik i vršnjak Marin Velin – kao prvo dijete santovačke hrvatske obrtničke obitelji -svijet je ugledao 18. travnja 1937. godine u Santovu. Roditelji, Živko Velin – po struci „barbir” (brijač) i Klara Đurič-Pavlina potječe iz velike familije šokačke zajednice Pavlijinih i Mišetinih.

– Već u ranom djetinjstvu – kao svako dijete – bio sam veoma znatiželjan naročito kada sam zakoračio u Dadinu „barbirnicu” koja se nalazila u prednjem dijelu rodne kuće, s ulazom sa sokaka, iznad čijih se vrata, s Petőfieve ulice 12, njihalo poznato tanjurasto obilježje „berberske” firme. Slobodno se može potvrditi da je to bila najpopularnija i najposječenija „barbirnica” sela, koja je kasnije prerasla i u žensko frizerstvo, a što je uz roditelja obavljala već dobro uhodana u zanat, mlađa sestra Đula. Naime u njoj su „kunšafti” – pretežno naši obični ljudi, te predstavnici intelektualnoga sloja i zanatlija, listajući dnevne, nedjeljne novine i slikovne žurnale, stjecali su informacije, vodili razgovore, šalili se, igrali šah, čekali na svoj red za brijanje i šišanje. Bili su to većinom ljudi dobre volje, u kojima sam napose za vrijeme Drugog svjetskog rata – bez razlike na dob – stekao trajno prijateljstvo. Dada nam je bio stalno zauzet u radionici, a majka preopterećena domaćinstvom, okućnicom i hatarskim poslovima, nije ni u kom slučaju značilo da nisu vodili pomnu brigu kako o mome tako i sestričinom odgoju. U šali rečeno, moje „sveučilište” je bila „barbirnica” s kojom sam srastao od svoga 4. razreda osnovne škole, a gdje sam pored suseljana, „sapunjao” mađarske, švapske, bugarske vojnike, partizane, a kad su 1945. u selo ušli Rusi, i oni bi navraćali na brijanje.

Kada je Dada uočio moju volju u poslovanju, slobodno vrijeme – osim učenja – mi se u potpunosti uskratilo. Iako sam dobivao razne igračke, napose fudbal, njime su se najčešće loptali moji neposredni komšije, Marin Bartulov Išin, Florian Albert Florika i Karcsika Bijelicki Patikarov. Kad god bi im se priključio, javljao se rigorozni Dadin glas: „Ajd, unutra!”. Ali ponekad se našlo vrijeme i za kupanje pa čak i „pecaniju”, vuču „košare” i mreže, na galvačkom Igalu, Kladi i Jamačama. Hvala Bogu, i pored zauzetosti imao sam veoma drage pajtaše počam od Bodolje, Prnjavora, Malog Berega, Velikog i Totskog sokaka do Galvače i drugih dijelova sela.

Marin Velin je inače pored „ovode”, 1. i 2. r. pohađao u crkvenoj katoličkoj mađarskoj školi „Zardi”, gdje su mu učiteljice bile „duvne”, časne sestre, a 1946. god. prešao je u 3. r. Državne hrvatske „narodnosne” škole, koja se nalazila neposredno pored mađarske, u tzv. zgradi „gornje škole”, prema mještanima zvana „nova škula”. Ustanova je 21. listopada 1948. god. proglašena Državnom općom školom sa hrvatskim nastavnim jezikom.

Kako je došlo do školovanja u budimpeštanskoj „našoj gimnaziji? Da li je dada htio da i ti budeš „barbir?

– U tome pogledu mu je geslo bilo: „Ako čovjek pošteno želi preživjeti – bilo da mu se sviđa ili ne – onda treba naučiti jedan zanat!”. Postoji fotografija na kojoj se u „barbirnici” sastala „šokačka elita” mjesnih intelektualaca i uglednika koji su – uz kriglu piva – razgovarali, politizirali i rješavali neka problematična pitanja, pa je tako u tome krugu određena i moja daljnja sudbina. Jednoga dana nam je Dada priopćio da će me poslati u budimpeštansku Hrvatsko-srpsku gimnaziju. Kako sam kasnije saznao, u tome je ključnu ulogu odigrao moj suseljanin Joza Žužić, a koji je uspio nagovoriti roditelja na tu odluku. Naime on je zajedno sa Ljubinkom Mandićem već bio polaznik učiteljskog smjera, dok su se u srednjoj školi već nalazili i Đurđinka Kostalić i Štipan Filaković. Bila je to, zapravo, moja prva pobjeda, „prvo” oslobođenje od „barbirnice”. Tako sam zajedno s Ivankom Desečar i Marinom Zužićem otpočeo 1951/52. školsku godinu u Budimpešti. Škola se tada nalazila u XIV. okrugu, u Abonyievoj ulici 7-9. a Đački dom na Thökölyevoj ulici. Godine 1952. smo se preselili u VII. okrug, na Trg ruža (Rózsák tere) 6-7. Bilo nas je iz raznih krajeva naše domovine, iz Aljmaša, Čikerije, Čavolja, Batanje, Deske, Čanada, Plajgora i Senandrije. Direktor ačkog doma je bio dr. Obrad Dobanovački, a odgojitelji Dimitrije Krunić i Ivan Matoš. Nastavnici su bili Šandor Fačar, dr. Ivan Mokuter, Vladimir Kodinjec, Bariša Fekete, Ivan Ternak, Dušan Vidović, Štipan Vujić, Emil Zachar, dr. Margita Ijjas-Berkes, Vilma Pummer, Marija Rogal-Kővágó.

Tijekom svoga đakovanja stekao sam niz novih i dragih prijatelja među kojima su mi najprivrženiji bili Plajgorac Antun Slavić koji je postao svećenikom, inače čovjek od pera, gradišćanskohrvatski pjesnik, s kojim se i danas dopisujem, a koji je 1957. god. iz Kolna, pisao: „Nisam zato postao svećenikom što vjerujem u Boga i što sam idealist, već zato što moj narod s oltara tribam podučavati, uviravati da govori na svome materinskom jeziku”. Pored njega je bio i Radovan Ubavić iz Medine te danas akademik dr. Nikola Benčić.

Poslije mature Marin se vraća u rodno selo. Usavršavajući se u „zanatu”, nakon godinu i pola, položivši uspješno stručne ispite u Baji, stječe diplomsku svjedodžbu muškog i ženskog frizerskog majstora. Dakle dadina se oporuka obistinila jer je njegov sin – kao univerzalni frizer – stekao zaposlenje u glavnogradskim frizerskim radionicama, čak i u Palatinusu na Margitinom otoku. Završna frizerska karijera mu je bila u Albertfalvi. Naime tada je pozvan u vojsku, u Hatvan, gdje je dvije godine obavljao ulogu tumača ruskoga jezika i knjigovodstva. Usputno je napomenuti da je tijekom boravka u Budimpešti, nastavljajući usavršavanje u materinskom jeziku, uspješno položio ispite seminara koji je vodio prof. dr. Emil Palić na Sveučilištu „Eötvös Loránd”.

Završetkom vojnoga roka što je slijedilo?

–  Nakon kraćeg santovačkog zadržavanja uzeo sam hrabrosti da se okušam u novom životnom izazovu, obrazovno-odgojnoj  djelatnosti. S indeksom završenog jezičnog seminara u Budimpešti, posredstvom našega nastavnika Dine Ješića, tražeći učiteljsko zaposlenje, obratio sam se Prosvjetnom odjelu Baranjske županije, gdje mi je molba uslišana. Kao nekvalificirani učitelj zaposlio sam se u Mohaču, odnosno na Planini (Szőlőhegy), u školi sa 60 učenika. Nakon godinu dana premješten sam u gradsku školu u Mohaču a potom pak na Mohački otok – Vadu – gdje je nakon tragične dunavske poplave 1956. godine, s nizozemskom pomoći, sagrađena moderna osnovna škola. Zadnja učiteljska postaja mi je bila Vizslak-puszta gdje sam proveo godinu dana. Međuvremeno se usavršavajući, 26. lipnja 1966. god. na Učiteljskoj školi u Baji stekao sam učiteljsku diplomu. Saznavši za inicijativu prvog tajnika partijskog komiteta Bačkokiškunske županije Imrea Pozsgaia o osnivanju salašarskih đačkih domova, odnosno slične mogućnosti u Santovu, ponovo sam se našao u rodnome selu. Na prijedlog tadašnjeg seoskog, partijskog i školskog vodstva, već u 1967/68. školskoj godini izabran za ravnatelja mjesnog   ačkoga doma.

„Godine 1969. u Santovu je otvoren đački dom za djecu koja su dolazila u selo iz Budžaka i Debrine (okolna naselja) i pohađala uglavnom mađarsku školu. Za ravnatelja toga doma, koji će poslije imati važnu ulogu i u životu naše škole, postavljen je njezin bivši učenik Marin Velin” – čitamo u knjizi „Santovačka hrvatska škola” dr. Marina Mandića.

– Zapravo je tako, ali tome je nadodati: dok dom nije izgrađen, djeca su nam bila smještena u bivšoj „Patarićevoj” mijani, danas Prosvjetni dom. Kada je dom uistinu proradio, 70-ih je počelo primjetno opadanje broja djece, što je, dakako, umnogome utjecalo i na budućnost naše škole. Da ne bi došlo do potpunog prestanka doma, nakon ostavke bivšeg ravnatelja naše škole Štipana Sabovljeva, s novoizabranim ravnateljem Marinom Đurićem, radi vrbovanja učenika posjetili smo Sentivan, Dušnok, Baćino, Novi Mohač, Baškut, Pečuh, Čikeriju, Matević i druga naselja. U prijevozu učenika je umnogome pomoglo čelništvo mjesne poljoprivredne zadruge „Lenjin”, osobno pred sjednici István Ballá i István Szurcsik. Budući da je Đački dom prešao u nadležnost naše okružne škole, nastalo je novo stanje koje je zahtijevalo visokoškolsku spremu (s Koljnofcem Franjom Pajrićem 1975. god. sam diplomirao na Visokoj nastavničkoj u Pečuhu). Neizostavno je reći da su za vrijeme moga početnog i daljnjeg djelovanja na mađarskoj liniji u Santovu, ravnatelji mađarske škole bili János Bajai i József Bognár. Đački dom je upočetku djelovao umjesto 25 mjesta s 56 primljenih učenika i s mojim vodstvom raspolagao s dvije odgojiteljice, Nadom Bunčić-Đurić i Maricom Jelić-Mandić te s dvije dadilje i poslugom. Na svoju molbu sam 1995. godine otišao u mirovinu.

Uz navedeno, Marin Velin je tijekom svojih učiteljskih godina stekao pozornosti vrijedne zasluge i na kulturnom polju, što znači da se zdušno zalagao za očuvanje naših hrvatskih folklornih tradicija, obučavajući mladež na krasne nam narodne plesove i pjesme. Na Planini, „Šokačkome keru” u Mohaču te uza stručnu podršku dr. Đure Sarošca, ravnatelja Muzeja „Dorottya Kanizsai” u Mohaču, dr. Edea Solymosia, ravnatelja Muzeja „István Türr” u Baji, postao je revnim sakupljačem etnografske duhovne i materijalne nam baštine baš kao i stalni sudionik sakupljačkih tabora DSJS-a. Kao član Zemaljskog zavičajnog savjeta djelovao je kao teritorijalni i županijski nadzornik i glasnogovornik, te ne u posljednjem redu organizator mjesnog Seoskog muzeja u Santovu, jednako tako niza etnografskih izložaba koje su bile predstavljene u Budimpešti, Somboru i Subotid. Vrijedno je nadalje spomenuti da je jedan od inicijatora i prevoditelja predbožićnih „betlemarenja” u Santovu te da je pod njegovom podukom izraslo marionetsko lutkarstvo s mađarskom djecom, pod nazivom „Panka” u Kiskö-rösu, na Lutkarskoj smotri osvojili su I. nagradu, a s hrvatskim učenicima na Festivalu lutaka hrvatskih škola u Pečuhu, pod nazivom „Korečak”, također su predstavili svoje igrokaze. Usputno spomenimo njegovo 18-godišnje zemaljsko sudjelovanje, zabavljajući prije svega dječji, ali i odrasli svijet, povodom proštenjarskih svetkovina, s pokretnim „ringišpilima” „suvajama”, uz cirkuske predstave u okviru Zabavno-obrtničke firme, čuvene santovačke dinastije, inače drevnoga slovačkoga podrijetla Prehalekovih: Istvána, Lajosa te životne suputnice Ilone.

– Osnutak obitelji mi datira još iz učiteljskih dana, na mohačkoj Planini – među pretežno njemačkim življem – 1960. godine, sklapanjem braka s Ilonom Szivi s kojom smo izrodili troje djece: rano preminulog Štipana, danas već udanu kćer Klaru, od gojiteljicu u santovačkom vrtiću, i sina Marina, danas, profesionalnog karate-športaša, svjetskog prvaka u tzv. „Kum-fu” stilu. Dida sam s kćerkine strane, Maričin i Sandrin, sa sinovljeve pak Zoričin i Goranov.

Djeca su nam se othranila u novosagrađenom domu, naslijeđenom od svoga djeda Marina Velina, u tzv. Novom selu. Nakon razvoda braka preselio sam se u Ulicu oslobođenje br. 25.

Šio ti u poznim umirovljeničkim godinama ispunjuje svakodnevicu?

– Kako i sam vidiš pa i znaš, imam dovoljno prostora kako u prostranom dvorišnom dijelu, tako i onom okućnom, nazovimo ga, bostanskim hobijem. Dada mi je u rodnoj kući imao vinograd „na sjenicama”. Ugledavši se na njega, te u pomoću u Szabad-kigyósu, na poljoprivrednoj školi stječenih stručnih iskustava, već i u spomenutoj bivšoj novoj kući otpočeo sam sadnju vinograda pa i raznog voća, što je novi domaćin, nažalost, istrijebio. Od prvoga dana moga umirovljenja, za mene je najdragocjenije mjesto moj vrt, „bostan”, kako mi kažemo. Najveća mi je radost kada o proljeću vidim rascvjetalu raskoš voćnjaka, čujem ptičji cvrkut i pjev. Ponosim se da osim povrća danas imam 64 voćaka, starih 22 godine. Jedanaest vrsti bresaka, kajsija, jabuka, šljiva, krušaka, oraha, malina i crnih kupina te iza kuće više redi raznovrsnog grožđa za jelo. Hvala Bogu, to me oživljava i podržava u kondicionálnom i vitalnom stanju. Naime otkako sam ih sve posadio, još nije trebalo da ih vadim.

A što me još posebno raduje i zadovoljava, dolaze mi mladi studenti da im pomognem u sastavljanju njihovih diplomskih radova. Ukoliko me sjećanje ne vara, sudjelovao sam u pripremanju više od 70 diplomskih studija.

Marinu Velinu je za priznanje njegove djelatnosti, na prijedlog DSJS-a, dodijeljena „Povelja ministarske pohvale” (1980) i „Odlikovanje za životno djelo” (2002) Hrvatske državne samouprave.

Marko Dekić