Zaviriti u daleku prošlost, u vrijeme koje je nepovratno prohujalo, posebna je dražest. Napose je to tako kada je posrijedi povijest rodnoga sela. Na temelju arhivske građe i drugih izvora otkučimo na tren vratašca koja nas vode u predaleku 1715. godinu.
Narečena je godina posebno bitna stoga što je tada utemeljena Santovačka župa, koja je do 1754., odnosno 1757. obuhvaćala i dva (danas vojvođanska), jednako tako čisto hrvatska naselja: Kolut i Bereg (Bački Breg).
Prije 1715. g. Santovo je bilo podružnicom (filijalom) Iločke župe, udaljene 120-ak kilometara. Povijest svjedoči o tome da su se potkraj 1689. i početkom 1690. zaredali neuspjesi brojno smanjene austrijske vojske na Balkanu (Nagy I. 1958: 60). Ustrašeni zbog turske osvete, Bosnu – koja je kolijevka i razlazište šokačkih Hrvata – zajedno sa svojim vjernicima već 1687. g. napuštaju olovski, srebrenički, tuzlanski i modruški franjevci (Karácsonyi J. 1924: 351). Olovljani se najprije sklanjaju u Ilok, koji su odredili svojom novom središnjicom.
Odatle njihov dio nastavlja put na sjever i nastanjuje se u već otprije hrvatskim mjestima Sonti, Monoštoru, Kolutu, Beregu i Santovu. Toj tvrdnji u prilog ide i činjenica da su u tim naseljima sve do 1723. dušobrižnici bili franjevci iločkoga samostana. Naime, do te godine bilo je uobičajeno da se svaki samostan brine za svoje vjernike, bilo kamo se oni odselili. Spomenute je godine na provincijskome redovničkom zboru u naselju Velikoj Definitorij razdijelio župe između Bača i Iloka. Tada, radi lakše administracije i sigurnijeg putovanja, franjevcima bačkoga samostana pripala je i Santovačka župa (Unyi B. 1947: 67, 75, 151).
Godine 1715. Santovo je razmjerno siromašno selce jer su se njegovi stanovnici tek prije pet-šest godina vratili iz Baranje, gdje su više godina živjeli u izbjeglištvu zbog kuruckih zvjerstava. (Između 1703. i 1710. pisani dokumenti Santovo uopće ne spominju.) G. 1708. Rákóczijevi su kuruci diljem Bačke razorili i popalili samostane, katoličke crkve i župne stanove (plebanije), pa s razlogom možemo pretpostavljati da nisu poštedjeli ni santovački hram. I u to vrijeme, 1711., Santovo se navodi kao hrvatsko naselje (Hegedűs A. 1954: 102).
Godine 1715. prastaru, urušenu crkvu Santovci su počeli obnavljati (Tkalac. K. 1971: 75, 80). Građena je pod upravljanjem franjevačkih župnika Jakoba Keljića i Bernardina Benića. (U to vrijeme dušobrižnici bili su i ovi franjevci iločkoga samostana: Antun Bibić, Andrija Vukušić, Đuro Dubravčević, Antun Budimac, Petar Morovićanin i Franjo Bajac. Crkva je završena 1726. g. za župnikovanja franjevca bačkog samostana Augustina Benkovića. (Od 1724. do 1748. u Santovu djeluju i ovi franjevci samostana u Baču: Stipan Skenderlić, Gabro Guganović, Serafin Lozić, Franjo Tompić, Antun Papustić, Augustin Spajić, Bernardin Katić, Stipan Ječmić, Martin Zubanović, Andrija Lipanović, Tomo Bernatović, Marko Momčilović, Bernardin Sekulić, Šimun Babić, Bona Mihaljević, Filip Teševljanin, Stipan Tabaković. Poslije, 1748., Santovačku župu preuzimaju svjetovni svećenici.)
Pod biskupovim pokroviteljstvom i uza svesrdnu pomoć Santovaca, novoobnovljena crkva postala je jedna od najljepših u okolici. Dužina joj je svega osam, a širina tri i pol hvata, to jest 15,20, odnosno 6,65 metra). Za razliku od prijašnje, čiji su zidovi bili od „prošća”, pletera, oblijepljeni blatom, a pokrivena trskom, zidovi su ove crkve od opeka (cigala), a pokrivena je crijepom. Pod joj je daščan, a jednako tako i tavanica koja je kod glavnog žrtvenika (oltara) presvođena. Ima tri žrtvenika, a propovjedaonicu još nema. Glavni je žrtvenik podignut u čast uznesenja Blažene Djevice Marije (nad njim je Gospina slika), a bočni sv. Franji, odnosno Gospi Pomoćnici. Crkvu krase i slike sv. Antuna Padovanskog te sv. Petra i Pavla. Ima sakristiju, kor i orgulje, ali nema orguljaša, kantora. Ima kamenu krstionicu i „svetonku” (svetionica u kojoj se drži posvećena voda), jednu ispovjedaonicu, tri zastave (barjaka) i svega tri stolca. Zvonik (toranj) joj je drven, ima dva zvona. Stanovnika druge vjere nema (Visitatio Canonica 1731.). Crkva je blagoslovljena uznesenju Bl. Dj. Marije, ali još nije posvećena. (Nije posvećena još ni 1791. g.; Visitatio Canonica 1791.). Prema drugom izvoru posvećena je 1752. (Magy. Kat. Lexikon). Groblje je oko crkve, ograđeno je živicom (Visitatio Canonica 1736, 1748, 1767).
Župni stan (plebanija) sagrađen je 1715. (prema drugim izvorima 1712.), pokriven je trskom, ima dvije sobe; proširen je 1742.
Te godine selo, koje pripada Državnoj komori, ima svoj službeni pečat, na njemu lik Djevice Marije koja lijevom rukom drži malog Isusa, a u desnoj palminu granu. Okolo latinicom piše Selo Santova (Iványi I. 1903: 67).
U Državnom arhivu pohranjen je i popis santovačkih poreznih obveznika 1715. g., kojih je tada bilo ukupno 20, i to:
1. Ivan Đurkić, knez, rođen oko 1672., stanovao je u današnjoj Proljetnoj ulici (u daljnjem: P), potomci će mu se prezivati Jemrić
2. Andrija Prodanović, rođen oko 1676., Kossuthova 10 (u daljnjem: K)
3. Balo (Baltazar) Čikuzđanin, rođen oko 1662., K 16, potomci će mu se prezivati Tomašević i Kovačević
4. Blaž Horvat, rođen oko 1695., nije imao muške djece, stanovao je na mjestu današnje kuće u K 6
5. Ivan Đurković, rođen oko 1696., K 6, potomci će mu se prezivati Sabovljević
6. Mijač Slezenković, rođen oko 1672., stanovao je na prostoru Gáborove 4 (u daljnjem: G), potomci će mu se prezivati Mijačević, Velin, Vlašić i Žužić
7. Martin Grošić, rođen oko 1670., P 13, bilježe ga i s prezimenom Đurašinović
8. Đurka Jemrić, rođen oko 1660., stanovao je skupa s Ivanom Đurkićem u P ulici
9. Matija Maročanin, rođen oko 1680., G 16., pravo prezime mu je Reljić; prizetio se u kuću Mate Dujanovića
10. Vidak Kralj, rođen oko 1673., G 18, potomci će mu se prezivati Kraljičić i Vidaković
11. Andrija Kovačević, rođen oko 1678., stanovao je na prostoru G 2 – 6, potomci će mu se prezivati Mišanović
12. Blaž Lipokatić, rođen oko 1676., K 4, potomci će mu poprimiti i prezimena Blažević, Matić, Andrin, Matizević, Mučalović, Gabrić
13. Marko Ćatić, rođen oko 1680., K 14, neki potomci će mu se prezivati Marišević
14. Ivan Srakić, rođen oko 1696., K 12, neki potomci će mu imati dvojno prezime Srakić Opančar, odnosno Matičin
15. Boža Tucaković, rođen oko 1668., K 8, neki će mu se potomci poslije prezivati Pavković, odnosno Tadić
16. Petar Lipokatić, rođen oko 1675., K 4
17. Mijo Jelić, rođen oko 1675., K 3
18. Matan Daljočki, rođen oko 1660., Jesenska ulica 5, potomci će mu se prezivati Desečarović
19. Andrija Arijanić, rođen oko 1684., K 9, neki će mu se potomci poslije prezivati Marketin
20. Marko Dugalija, rođen oko 1688., P 17, potomci su mu Dugalići, Dugalini i Šarići.
Te godine ovi porezni obveznici Komori predaju u prosjeku po četiri požunske mjerice pšenice, to jest oko 248 litara. Svi skupa imaju 31 kosu livade i 29 motika vinograda.
Popis nije cjelovit (1714. g. popisan je 31 porezni obveznik) jer najbjedniji sloj stanovnika koji je imao samo kuću ili ni to, izostavljen je iz tog dokumenta.
Osim navedenih, prema svjedočanstvu matičnih knjiga – koje se brižno vode od srpnja 1715. godine – u to vrijeme u Santovu su obitavale još neke obitelji.
Te godine (1715.) u Santovu je kršteno 13 djece:
Stipan, sin Tome Čikuzđanina i Kate Dujanović; kuma: Vida Prodanović
Lovro, sin Živka Kruševca i Stane; kum: Marin Ćatić
Klara, kći Berešca Ilije Lerića i Jele Milić; kuma Dora, supruga Jakoba Gorjančevića
Stana, kći Kolućanina Martina Tomića i Jele; kuma: Kata Šišković
Ivan, sin Mije Đurašinovića i Lucije; kum: Joza Periškić
Mijo, sin Bariše Ilijinog i Lucije Kujundžić iz Jankovca; kum: Ivan Lipokatić
Kata, kći Berešca Ivana Terzića i Marije; kuma: Manda, supruga Lovre Tomaševića
Franjo i Luka, sinovi Kolućanina Miše Debeloga i Anice; kumovi Šimun i Kata Benić
Mijo, sin Berešca Blaža Terzića i Mande; kum: Lovro Tomašević
Martin, sin Andrije Gučića i Anice Golić; kum: Blaž Lipokatić
Kata, kći Martina Srakića i Anice; kuma: Marta, kći Petra Čanagdžića
Marin, sin Kolućanina Andrije Jakšića i Kate; kum: Marko Miklendić.
Ubilježeno je samo jedno vjenčanje: 20. listopada Đuka, sin Santovca Blaža Kolara, oženio se Martom, kćerju Mije Jelića; svjedoci: Somborac Joso Dorotić i Todor Abadžija.
Od 22. srpnja do 14. kolovoza pokopane su četiri osobe: Ivan Čikuzđanin (40 godina; umro je naglo, ispovjedio se na Uskrs); Marko, sin Živka Jemrića (10 g.); Matija, sin Živka Kraljičića (11 g.) i Matija, sin Miše Prodanovića (5 mjeseci).
I daljnje matične knjige rođenih, vjenčanih i umrlih (vode se na latinskom jeziku) bjelodano potvrđuju da Hrvati u Santovu (jednako kao i u Beregu i Kolutu) još dugo tvore jedino, odnosno većinsko stanovništvo.
Živko Mandić