Živko Mandić
Santovo 1810. godine
Razmaknuti povijesni mrak svoga naselja, uroniti u prošlost svojih predaka nepresušna je želja i mojih suseljana. Ovaj put ćemo zaviriti u prošlost sela Santova, osobito njegovih stanovnika prije ravno dvjesta godina. O selidbama stanovništva, natalitetu (rodnosti) i mortalitetu (smrtnosti) te drugim podacima jedan od najboljih pisanih izvora jesu matične knjige krštenih (rođenih), vjenčanih i umrlih. Spomenute matične knjige u Santovačkoj se župi vode od 1715. godine, na latinskom jeziku. Zahvaljujući savjesnim zapisivačima, franjevcima i svjetovnim svećenicima, pruža nam se vjerodostojna slika i o stanju 1810. godine. Tada su se iz Santovačke župe već poodavna izdvojili, osamostalili susjedni Bereg i Kolut, a od početka 1806. (sve do 1918. g.) Santovu, kao filijala (podružnica), pripada susjedna pustara Rastina (danas u Vojvodini).
Otvorimo li pozamašnu matičnu knjigu rođenih s početka 19. st., na njezinim požutjelim stranicama i kod 1810. godine naći ćemo mnoštvo zapisa pisanih guščjim perom i smeđom tintom, koji svjedoče o tome da se te godine u santovačkoj rimokatoličkoj crkvi krstilo 130 djece, 78 djevojčica i 52 dječaka. Bila je to nimalo iznimna godina, dapače, manje „plodna”, ta u prijašnjoj (1809-oj) godini rođeno je 136, a u 1808-oj čak 153 djece. Kao i ostalih godina u tom razdoblju, i 1810. najviše djece rođeno je u rujnu (18), a najmanje u travnju (4). Od 130 djece petero su s Rastine.
Glede narodnosne pripadnosti, kod santovačke djece nalazimo 101 Hrvata (Šok-ca), 16 Madžara, 6 Slovaka (Benda, Gajdoš, Gavlik, Mačik, Orešanski 2), jednog Ciganina (prezime Maksimović, grkoistočne je vjere) i jednog Nijemca (Bürger). Kod Madžara troje su djeca činovnika, državnih dužnosnika, a 13 su djeca onih roditelja koji u Santovu već otprije stanuju (Bognár, Horváth, Kovács, Nagy 2, Mar-kovics, Németh 2, Túri 2, Varga 2 i Vörös).
Kod Hrvata ima 56 ženske i 45 muške djece. Đuki Đuretiću i supruzi Anici Dugalin, Fili Pejaku i supruzi Marici Vorgić te Andriji Jeliću i supruzi Evi Filaković spomenute godine rodili su se blizanci (dvojci), a Ivanu Nikolinu i supruzi Anici Lipokatić trojci.
Prezimena hrvatske djece jesu: Andrin, Andrinčin (3), Arijan (2), Balatinac (2), Benić, Blažetin (3), Blažev (2), Božić (3), Buligović, Crnić, Čizmin (2), Ćatić (2), Daražac (2), Desečar, Đuretić (3), Đurić (6), Filaković (4), Fucin (2), Gabrin (2), Gazibarin, Györfi (Hrvat je unatoč madžarskom prezimenu), Janković (2), Jelić (5), Kovač, Kovačev, Lipokatić, Lučanski, Mandić (3), Matizev (3), Martinkov, Mučalov, Nikolin (4), Pejak (3), Prodan (9), Sabovljev (4), Sotinac, Srakić (3), Stipanov, Tadić, Tomašev, Tucaković, Umić, Velin (4), Vorgić i Žužić (3). Do našega vremena broj prezimena znatno se smanjio.
Najviše djevojčica dobilo je ime Đula (8), zatim Eva i Janja (po 7), Anica, Kata i Stana (po 4), Klara, Marija i Ruža (po 3), Luca, Manda, Marta, Oliva i Pavka (po 2), a po jedno Jela, Tonka i Verka. U matičnoj knjizi ne razlikuju se imena Marija i Marica (u Santovu su posebna imena), nego se podjednako bilježe u obliku Maria.
Muškoj su djeci nadjenuli jedno od ovih imena: Antun (7), Marin (5), Matija i Pava (po 4), Andrija, Mika i Pera (po 3), Adam, Ilija, Stipan i Šima (po 2), a po jedno Domin, Đuka, Joza, Kuzma, Laza, Marko, Martin i Tadija. Djeci su nadijevali najčešće ime njihovih djedova, odnosno baka, kuma ili kume, a nerijetko su se pri tome ravnali prema kalendaru, pa su primjerice dječacima rođenim potkraj veljače nadjenuli ime Matija (24. II. se slavio Matija apostol), a djevojčica rođena 13. prosinca dobila je ime Luca.
Matična knjiga vjenčanih svjedoči o tome da je 1810. godine u santovačkoj crkvi bilo 18 vjenčanja, od toga 11 hrvatskih, po tri slovačka i madžarska i jedno njemačko. (Prethodne dvije godine bilo je 34, odnosno 24 vjenčanja.) Po tadašnjim pravilima vjenčanje je uvijek u mladinu selu. Među mladoženjama nalazimo samo jednog udovca (32 godine). Većina ostalih mladoženja ima 18, po jedan 18, 19 i 20, a dvojica 25 godina; mladenke pak 16-18, jedna pak 20 godina.
Kod svih hrvatskih parova mladenci su Hrvati. Četvorica mladoženja su iz San-tova, trojica iz Berega, dvojica iz Monoštora (Bački Monoštor), po jedan iz Koluta i Subotice. Kod madžarskih mladoženja dvojica su iz Dautova, jedan iz Santova, kod slovačkih iz Santova, Kaćmara i s Rastine, a Nijemac potječe iz „gornje Njemačke”. Poput ostalih godina, i ovdje se većina Hrvata ženila u studenom, i to utorkom odnosno srijedom, jer su se ti dani smatrali najsretnijima. Kod pripadnika ostalih naroda tog običaja nema.
Matična knjiga umrlih otkriva nam žalosnu sliku: o golemoj smrtnosti djece i kratkome životnom vijeku većine odraslih ljudi. Te godine santovačko je groblje na vječni počinak primilo 95 upokojenih osoba, od toga četiri Rastinca. (Prijašnje dvije godine umrlo je 85, odnosno 90 ljudi.) Kao što je bivalo gotovo do kraja 19. stoljeća, smrtnost djece u najnježnijoj dobi stravično je visoka. Od 91 umrle osobe (51 ženska i 40 muških) 18 dojenčadi živjelo je tek oko tjedan dana, a tri mjeseca svoga života nije dočekalo daljnjih devetero djece. Godinu dana imalo je devetero, dvije godine 14-ero, tri godine šestero, četiri godine osmero, šest godina dvoje, a osam godina jedno dijete. Neki su roditelji (Prodani, Arijani, Jelići) te godine izgubili i po dvoje djece, tako Antunu Arijanu i supruzi Marici Kovačev u ožujku je umro 10-mjesečni Mika, a u kolovozu četverogodišnji Stipan.
Zajedno kupajući se u Dunavu, jedna 18-godišnja djevojka i njezin 20-godišnji mladić utopili su se. Preminula je i jedna 26-godišnja djevojka koja potječe iz Hrvatske („ex Croatia oriunda”). Između 30 i 40 godina umrlo je pet, između 40 i 50 tri osobe. U 55. godini svog života preminulo je dvije, a u 60. godini četiri osobe. Sedamdesetu godinu svog života nije doživjelo tri osobe. U 70. godini života umrle su dugogodišnja santovačka babica Manda Galić i Marica Tomašević-Božić, a najdulje, 72 godine, živjeli su Antun Vorgić i Luka Balatinac. Najviše (po 15) umrlo ih je u travnju i svibnju, a najmanje (po troje) u kolovozu i listopadu.
Dakle od ukupnog broja umrlih maloljetnika je 67, što je umalo 74%.
Prosjek života maloljetnika je 1,63 godine, a punoljetnika 49,79 godina. Pogledamo li 91 preminulu osobu, prosjek života iznosi svega 14,33 godine.
Smrt prerano kosi ne samo ratare nego i imućnije osobe, primjerice u 30. godini preminuo je tadašnji seoski bilježnik Đuro Vuković, a županovo dijete umrlo je prije druge godine svog života. Naglo, ne dobivši posljednju pomast, umrlo je (osim dvoje utopljenika) dvije osobe: 60-godišnji Petar Gazibarić i 62-godišnja Anica Jelić.
Kada je svećenik izbivao iz sela, ukop je obavio kantor-učitelj. Škola je tada u ulici zvanoj Ilinkovac (današnje pučko ime Žućin sokak, službeno Á. Gábor), na mjestu kuće pod brojem 14.
Iz kanonske vizitacije obavljene 4. listopada 1810. godine, doznajemo da je tadašnji santovački župnik bio 48-godišnji Antun Daraži (u Santovu je župnikovao od 1800. do 1822. godine), podrijetlom iz Sombora, komu je hrvatski materinski jezik, madžarski zna dobro, a njemački osrednje. Kapelan je 29-godišnji Emerik Kra-jačić, podrijetlom iz Baje. Zna hrvatski, madžarski i osrednje njemački. U Santovu je tri godine.
Oko crkve nema drveća, porta je lijepa, ali nije ograđena. Zvonik (toranj) je visok i širok, u njemu ima tri zvona; najveći teži šest, srednji tri metrička centa, a manji 70 funti. Manje zvono posvetio je biskup Gabrijel Patačić (biskupovao je 1733-1745), a veći Ladislav Kolonić (biskupovao je od 1787. do 1817. g.).
Groblje već nije oko crkve, nego izvan naselja (na današnjemu mjestu), opkoljeno je rovom (jendekom), na sredini mu je drveni križ sa Spasiteljevim likom.
Kantor-učitelj je 42-godišnji Mihajlo Sekereš iz Baranje. Hrvatski zna vrlo dobro, madžarski dobro, njemački osrednje; u Santovu je 14 godina. Marljivo obavlja svoju dužnost. Za krštenje učitelju se plaća osam groša, za veliki ukop jedna florena, za mali ukop deset groša. Godišnje prima 90 florena i 32 požunske mjerice pšenice.
Zvonar je Mika Vorgić (kojemu su i otac i djed bili zvonari). Knez je Mika Gazibarin, pravedan i ćudoredan čovjek.
Vjernici su Hrvati i Madžari, katolici. Ćudoredni su i radeni. U selu ima 2312 stanovnika; u braku je 470 osoba; pričešćivati se može 1501 čovjek, a prvu pričest još nije primilo 811 djece. Na Rastini ima 105 katolika.
Nove su babice Barbara Pap i Marta, supruga Nikole Jemrića. Selo ima obrtnika (zanatliju) Györgya Horvátha. Pandur (oružani stražar) je Josephus Reus.
Saznajemo o ovim nadnicama: tesari i zidari dobivaju jednu florenu i 45 groša, nadničari 48, žene 36, djevojke i djeca 24 groša. Cijene nekih namirnica: govedina 7-9, teletina 9, ovčetina 7, dimljena slanina 32, mast 45, polić maslaca 36 groša.
U odnosu na prvu polovicu 18. stoljeća, kada je Santovo imalo svega 55 kuća (Betlem, Bodolja i šor u Ulici Á. Gábora do broja 18), selo ima već oko 280 kuća, dakle u jednoj kući, u prosjeku, stanuje više nego osam ljudi. U odnosu na današnje stanje selo je znatno manje: Tocka (Ulica oslobođenja) postoji samo do Surduka, Daraž (K. Mikes) još je livada, Obornjača (dio Kossuthove) pruža se samo do Šlavonice (Ul. Crvene armije), a Malog Berega (južni dio Dózsine), Jamačina sokaka (Rákóczieva) i jugoistočnih ulica još nema. Zbog jeftine zemlje, u Santovo će se tijekom 19. stoljeća doseliti mnogi iz obližnjih naselja, pretežito Madžari, tako Santovo 1828. g. ima već 310, 1960. g. 468, a u današnje vrijeme, pribrojivši ovamo i pripadajuće naseobine Budžak, Karapandžu i Debrinu, čak 1149 domova, ali razmjerno malo, 2275, stanovnika, manje nego prije dvjesta godina.
Završavam hod kroz povijest sela Santova u nadi da sam donekle uspio dočarati duh vremena naših predaka, koji su se u znatno težim okolnostima probijali kroza život.
Živko Mandić